Kata po mišljenju mnogih velikana karatea kata je bila i ostala osnovno vežbanje. Predstavlja zamišljenu idealizovanu borbu sa više protivnika gde se unapred zna linija kretanja, redosled određenih blokova i udaraca, njihov ritam i snaga izvođenja, način disanja… Karate se sastoji iz mnoštva pojedinačnih tehnika. Svaka od njih se uči zasebno i može se izvesti na različite načine. Punu vrednost dosežu tek međusobno povezane na određeni način po utvrđenom redosledu u zasebne delove – sekvence. Postoji bezbroj mogućnosti njihovih kombinacija ali u katama je to učinjeno na najsvrsishodniji način.
Kata je japanska reč čije značenje je oblik, sastav, forma. U karateu se vrlo retko upotrebljava prevod “formalna vežba” ili “obavezni sastav” kada se pokušava na srpski jezik prevesti strana reč ili kada se želi napraviti paralela sa drugim sportovima. Kako god bilo sadržina prevoda ne obuhvata celinu pojma tako da je uobičajeno da se reč kata koristi kao internacionalni stručni termin. Ovakav način vežbanja nije specifičan samo za karate već ga susrećemo i u drugim borilačkim veštinama. Aikido, iaido, jodo, judo, jujutsu, kenjutsu, kendo, iaido i još neke koriste isti naziv kao i karate – kata. Borilačke veštine koje nisu izvorno japanske za ovakav način vežbanja imaju različite nazive : u Hapkido-u to je Hyong, u Kung fu-u Tao lu, u Taekvondo-u Poomsale itd.
Kata posle mnogo puta ponavljanja i vremena vežbanja predstavlja jedinstvo i usavršava se kao pojedinačna tehnika. Da bi kata bila zaista kata, vežbač mora biti potpuno svestan značenja svakog pokreta koje njegovo telo izvede. Za razliku od borbe, gde u direktnom sučeljavanju dokazujemo ko je bolji, u vežbanju kata smo sami sa sobom. Samim tim nismo samo u zamišljenoj borbi sa protivnikom, već i u stvarnoj borbi sa samim sobom. Zato rezultat vežbanja nije samo napredak u tehničkom i fizičkom smislu, već i u mentalnom
“Karate ni sente nashi” – “U karateu nema prvog napada”. Izreka jasno govori da je karate odbrambena veština. Najbolja potvrda tome nalazi se u katama čiji koreni sežu duboko u prošlost. Naime, sve počinju blokom. To jasno govori da je agresija isključena i da je karate osmišljen kao odgovor na nju. Ovde treba istaći da blokovi u katama ne služe samo da “prime” udarac već u kombinaciji sa kretanjem prema napred predstavljaju element napada potvrđujući tako karate pravilo : “Odbrana neka je napad, napad neka je odbrana”.
Prvobitne kate su nastale u vremenu kada je odbraniti se značilo izbeći smrt jer su se borbe završavale fatalno ili sa teškim posledicama. Realna borba je imala samo jedno pravilo : preživeti. Pošto kate predstavljaju odbranu od više napadača sadrže najefikasnije tehnike koje se izvode kolenima, laktovima, prstima… a meta su im vitalne tačke na čovečijem telu. Nemirna vremena su omogućila proveru tehnika u realnoj borbi tako da su u njima ostale samo najupotrebljivije u samoodbrani.
Naziv svake kate ima određeno značenje koje se ne prevodi. Ono je stručan, međunarodni termin. U prošlosti su bile način prenošenja izvornih, originalnih tehnika i borilačkog iskustva određenih škola. Ako zamislimo vreme u kojem je nivo pismenosti bio vrlo nizak, a mogućnost prenošenja znanja u poređenju sa današnjicom zanemarljiv shvatamo da su imale neprocenjivu vrednost u prenošenju generacijski stečenog znanja. Njihova vrednost se ne ogleda samo u pokretima već i u filozofskim porukama koje je tvorac namenio generacijama koje dolaze iza njega. Razrešenje značenja poruka je zahtevalo osim napornog fizičkog rada kroz dugotrajni vremenski period i mobilizaciju celokupne mentalne energije. U kineskom periodu razvoja karatea smatrano je da je potrebno devet godina kako bi se naučila jedna kata. Tri godine za stavove, tri godine za udarce i tri godine za zahvate. U okinavljanskom periodu bilo je potrebno tri godine da bi se savladala jedna kata. Njihovo vežbanje je bio dominantan način vežbanja karatea. Iz vizure današnjeg vremena koje karakterišu TV, kompjuteri, intrnet, razvijeni saobraćaj, brzi ritam života… ovakav način vežbanja je nerazumljiv i neprihvatljiv. Međutim ako pokušamo da zamislimo tadašnje vreme shvatićemo da ljudi nigde nisu žurili i da su imali vremena da se posvete sebi. Vežbali su teško i mukotrpno što je dovodilo do savršenstva tehnike i duhovnog sazrevanja.
U traženju početaka nastanka kata neki teoretičari karatea sežu do praistorije. Oni u religijskim ritualima koji su izvođeni u prvobitnoj zajednici nalaze sličnost sa katom. Vrač ili oni koji su izvodili ritual, kretali su se podjednaki broj koraka kako na jednu stranu, tako i na drugu, kako napred tako i nazad i vraćali se na tačku sa koje su pošli. Većina najpriznatijih autoriteta nastanak kata i samog karatea vezuje za indijskog kaluđera Bodhidharmu koji je živeo u šestom veku naše ere. Njemu se pripisuje stvaranje prve kate pri čijem je izvođenju pojedinac bio svestan njene vrednosti i značenja svakog pokreta. Takođe je imao punu svest i potpuno znanje o svim aspektima i uticajima njenog izvođenja. Tu katu i danas praktikuje više velikih svetskih stilova izvodeći je u nekoliko sličnih verzija pod nazivom Sanchin. Prvobitni način izvođenja ove kate je bio sa otvorenim šakama i sa drukčijim načinom disanja. Veruje se da je Bodidarma pokrete Sanchin kate stvorio po ugledu na fizičke vežbe koje se praktikuju u Yogi – Mudre, a da je disanje preuzeo od tibetanskih monaha. Mudre su jednostavni pokreti koji se izvode po modelu linije ili eventualno kruga. Karakteriše ih monotonija u izvođenju i naglašena mentalna usmerenost. Dalji razvoj kata vezan je za sam razvoj borilačkih veština na prostoru Kine koji se odvijao u pravcu imitiranja načina borbe određenih životinja kao zmije, tigra, bogomoljke, majmuna, itd.. To se neminovno odrazilo i na kate čiji pokreti oponašaju pokrete određene životinje u borbi. Prelaskom veštine na Okinawu sama veština, a sa njom i kate, doživljava transformaciju i poprima oblik iz kojeg je kasnije nastao karate koji mi danas poznajemo.
Na Okinavi su vežbane dve grupe kata koje su se suštinski razlikovale. One koje su poticale iz Nahe ugledale su se na kineske. Oponašale su životinjske pokrete u borbi, a odbranu su bazirale na izbegavanju napada brzim, mekim pokretima. U kate iz Shuria učitelji sa Okinave su uneli nove snažne elemente. Njihovo izvođenje je imalo za cilj direktnu odbranu ili direktni napad kao preventivu protivnikovog napada. Takva ideja zamišljene borbe diktirala je čvrste stavove čiji je oslonac na celim stopalima, a težište spušteno. Obe grupe kata tretirale su samo niske nožne udarce.
Do početka 19-og veka sadržaj kata i način izvođenja je bio nepromenljiv. Generacije u nazad izvodile su identične pokrete i nikome nije padalo na pamet bilo šta da menja. Predstavljale su svojevrsnu riznicu znanja koja je čuvala u sebi najveći deo tehnika i borbenog iskustva određene škole. Egzistirao je veći broj kata sa priličnim brojem varijacija sa manjim ili većim odstupanjima u zavisnosti od izvora učenja, lokaliteta, škole i slično. Za samo mali broj njih se znalo ko ih je osmislio jer su kao i u slučaju narodne književnosti postale opšte prihvaćene tako da im se tvorac i pored stručne analize ne može sa sigurnošću utvrditi.
Stvaranje modernog karatea u prvoj polovini dvadesetog veka neminovno se odrazio i na kate. Veliki učitelji i lideri škola na osnovu svog stečenog iskustva, shvatanju kata i karatea, uvode promene u formi, toku pokreta, ritmu, tumačenju istih… Stare kineske i okinavljanske kate su sadržale istorijske i filozofske poruke što je zahtevalo višegodišnje uporno sistematsko vežbanje za njihovo razumevanje. Ni malo ih nije bilo lako naučiti. Izvršena je revizija pri kojoj su izbačeni svi elementi koji nisu odgovarali izmenjenoj koncepciji vežbanja. Sve su pojednostavljene, šablonizovane i geometrizovane. Tehnike u njima imaju primenjivi borilački smisao i odgovaraju idejama modernog karatea. Njihovo uprošćavanje ih čini lakšim za učenje i razumljivijim. Od velikog broja kata napravljen je izbor onih koje su međusobno različite i koje se međusobno dopunjuju. Među njima je napravljena klasifikacija prema nivou težine elemenata koje sadrže. Ustanovljen je kriterijum po kojem je za svaku katu ponaosob određeno koji je nivo znanja potreban da bi se ona kvalitetno izvela. Pored promena u sadržini dolazi i do promena naziva nekih kata. Kineski nazivi su zamenjeni japanskim terminima u cilju što veće japanizacije veštine. Stvaranje novih stilova dovodi do stvaranja novih kata. U njima se naglašava različitost tehnika kao i različitost pristupu borbi u odnosu na druge stilove. One dobijaju imena koja su najčešće vezana za japansku istoriju. Manje poznati i manje kvalitetniji učitelji i dan danas menjaju kate u skladu sa mogućnostima svoga izvođenja i individualno stilskim karakteristikama. Tako stvaraju sopstvene sisteme kata proizašle iz neznanja i nerazumevanja suštine. Takve kate i takve učitelje treba izbegavati. I pored uticaja savremenog života na karate koji je poprimio sve elemente sporta i kao njegov deo prati sve inovacije u pristupu i metodologiji treninga i danas postoji jedan manji broj učitelja koji praktikuje arhaične kate sa ezoteričkim elementima koji prevazilaze okvire fizičkog vežbanja.
Prema poreklu i vremenu nastanka kate se dele na starokineske, okinavljanske i japanske. Iako su nastale pod uticajem kata iz prve dve grupe, japanske su donele nove elemente izvođenja. Prema osobenostima pri izvođenju dele se na kate snage, brzine i disanja. Kod prvih je naglašena snaga koja se ispoljava kroz usporene pokrete. Druge karakteriše brzina izvođenja dok je kod trećih pažnja usmerena na tehnike disanja. Cilj trećih je aktiviranje i kontrola ki energije. Njih mora da podučava iskusan Učitelj jer u protivnom postaju skup pokreta koji nemaju pozitivan efekat na vežbača. Treba naglasiti da postoji mišljenje da ovakva podela nije dobra i da ne postoje čisti tipovi kata. Zasniva se na tome da se u katama susreću sve tri osobenosti koje se prepliću u različitom intenzitetu. U zavisnosti kome su namenjene kate se dele na učeničke i majstorske. Učeničke su zasnovane na izvođenju osnovnih – bazičnih tehnika i predstavljaju uvod u složenije kate. Njihovo praktikovanje se nikada ne prekida u težnji da se dostigne savršenstvo izvođenja.
Naziv iste kate u različitim stilovima karatea može biti drugačiji. Takođe kata sa istim nazivom u različitim stilovima se izvodi na drugačiji način. Kate koje se uče u okviru škola istog stila mogu se izvoditi sa manjim izmenama. Isti pokreti u katama mogu biti tumačeni na različite načine. Dešava se da isti Učitelj istu katu posle niza godina podučava na izmenjen način.
Izvor : karatenokachins
BMA, lider na tržištu proizvodnje i distribucije opreme za borilačke sportove,
Kompletna oprema za karate, brendovi BMA i Adidas,
#karatekimona #štitnici #pojasevi #rukavice #papuče #štitnicizatelo #suspenzori #gumezazube
Vaš BMA !